Should I Stay or Should I Go?

Eto, to pitanje mi se mota po glavi od zadnjeg posta…

Zašto svi odlaze u Irsku (a neki i u Njemačku)? 

Naravno, radi se o našoj dičnoj hrvatskoj realnosti gdje svi pokušavamo preživjeti i doživjeti novi mjesec više-manje neokrznuti. E pa meni je lagano prekipjelo i odlučio sam da definitivno moram otići i pronaći neko drugo mjesto i vrijeme za mene, tj. za nas.

Moja mala, ali snažna obitelj broji četiri člana: dvoje odraslih dvonožaca, jedna mala miška i jedan mali osmogodišnji četveronožac koji je pravi član obitelji sa svim pravima i obavezama (ako pod obaveze brojimo jedino da mora biti s nama svaki  dan i da mora poživjeti bar još 20 godina:))

I tako ja odoh u Irsku, blablabla, Hrvatska, blabla Bandić, blabla diploma i plaća od 3500 kuna, blabla krediti, ovrhe, blabla ne da mi se više.

Eto, to je ukratko moja jadikovka da ne ponavljam sve priče svih ljudi koji svakodnevno bježe van. Da, mislim da većina nas nije otišla iz neke velike želje da upoznamo nove narode i kulture nego smo pobjegli jer nam se već riga od svega što se dešava oko nas.

Life in Dublin, hrvatska verzija 

Ja sam ok, pustim koju suzu svaki dan, ali ne kad si pustim nešto domaće pa se sjetim Domovine nego kad vidim svoju M. da sama rješava svakodnevne probleme i malo po malo rasprodaje stvari koje ne možemo uzeti sa sobom, kad me kćer ljubi preko ekrana i izgovara nove riječi, a ja nisam tamo da je primim za ruku kad legne u krevet i ne može zaspati, kad vidim starce i sestru i familiju  i pitaju me kako sam, kad čujem frendove pa ne znam kad ću ih ponovo vidjeti uživo. Da, ima tu suza svako toliko:)

Zašto sam otišao? 

Tu također imam svašta za reći…

Otišao sam jer ovdje moje iskustvo i diploma nešto znači, otišao sam jer ovdje  mogu napredovati, mijenjati posao i pregovarati o plaći, otišao sam jer želim da mi nešto ostane na računu kad poplaćam stanarinu, režije i kredite, otišao sam jer želim živjeti negdje gdje se ljudi smiju, žive  i zajebavaju na poslu i nakon posla (ali odrade sve što treba bez problema), otišao sam jer me ovdje uopće ne zanima tko je na vlasti, otišao sam jer želim živjeti uz more, a to je u Hrvatskoj teško jer moraš ili biti domorodac ili raditi u turizmu (ili biti student kao naša dva nećaka, blago njima:))

Uglavnom, ja sam u Dublinu. I da, ovaj post pišem uz Guiness u pubu blizu moje sobe (koju, btw, plaćam više nego naš veliki stan u Zagrebu), sa vrećicom u kojoj mi je današnja večera, gledam bend koji se sprema za svirku i veselim se sutrašnjem susretu sa rođakom kojeg nisam vidio sto godina. Pa ćemo se naći u Dublinu:)

Kako to, zapravo, izgleda? 

Radim od 6 do 15, pješačim do posla i natrag po 4,5 km jer je javni prijevoz skup i rijedak, a bicikl mi stiže tek za par dana, vozim kombi lijevom stranom i drugi dan sam mu stukao retrovizor u neki bus i nitko se radi toga nije posebno sekirao (pogotovo ne vlasnici firme koji su me drugi dan na poslu poslali samog  kombijem 40 km od Dublina:))

Kaj ćeš, događa se…

Danas sam uređivao vrt nekoj fora bakici koja mi je donijela čaj i kolače pa sam lakše dočekao kolegu s posla koji me je trebao vratiti u firmu, ali je zakasnio sat i pol. Oprostit ću mu kad skupa odemo pogledati Liverpool do kojeg mi treba 20 min. avionom…

Shvatili ste, ljepota je u očima promatrača, a i ovisi na koju se nogu promatrač digao tog jutra.

Da li sam trebao otići? Jesam, mogu nabrojiti hrpu razloga.

Da li se želim vratiti? Ne, ali bi mi bilo fuckin’ lakše da ste ovdje sa mnom…