Malo mi je već dosta ove poluizolacije, polu normalne, novo normalne, prilagođene okoline.
U Droghedi su, bez zajebancije, na pločnike u centru nacrtali strelice u kojem smjeru bi trebali hodati. Lijevom stranom gore, desnom dolje. Naravno da su ljudi to popljuvali, ali kladim se da se netko i pridržava jer, čuj, “nikad ne znaš”…
Isto kao što moram otići po krumpir i borovnice u Lidl pa fino stanem u red i čekam da deset ljudi izađe van i usput držim razmak. Mene lagano boli briga, ali ne želim preplašiti baku ispred i mamu i kćer iza mene. Kaj ćeš, nikad ne znaš… Dva metra ispred i dva metra iza. Ne možeš pogriješiti, fino su ti zalijepljene žute trake, dva metra je nova mjera za sve.
I kasnije se, korak po korak, lagano približavam pultu, prvo naručim dva espressa, pa do druge linije držim karticu u ruci, prislonim i platim. Pa malo pričekam, dvije žute trake do pleksiglasa gdje uzmem čaše (za van, nego kako drugačije), pa dvije žute linije do pulta sa šećerom, žličicama i poklopcima. Jupi, imamo ih, konačno…
Malo smo čekali, ali nema veze, bitno da konačno nešto radi.
Ili naručiš i platiš online pa samo dođeš na ulaz trgovine i preuzmeš madrac, igračke, televizor, karnišu za zavjesu…
A na poslu svaki tjedan ispunjavaš izjave da nemaš simptome, da nisi bio u kontaktu s nekim tko ima simptome, da nisi nigdje putovao. Prvo kod sebe na poslu, pa kod jednog klijenta, pa kod drugog, pa kod trećeg.
I sve bi ti već trebalo biti normalno, ipak se malo popušta u zadnje vrijeme.
Pusti, kaj ćeš, “nikad ne znaš”…
Tako je i dalje u Irskoj, ali kao prava dijaspora mi pratimo i situaciju u Hrvatskoj.
Ne znam koji Stožer je bio bolji, ne znam kakve su bile namjere i motivi, ali znam da ste nam uspjeli zatrovati živote, misli, odnose, financije i planove.
Ili bar pokušali.
I ne vrijeđajte nam inteligenciju da do petka nismo smjeli nigdje popiti kavu, ali već u subotu mogu na svadbu sa još 299 ljudi. Fakat je čudan taj virus.
Sad se maknite, imamo posla.
Pustite one koji su zaista ozbiljno bolesni da dođu do bolnica, one koji trebaju maske da si ih mogu priuštiti.
Imamo posla.
Naša Luna treba pozdraviti društvo iz vrtića prije nego se raziđu po školama.
Ne želimo stajati u redovima, osim kad ulazimo na stadione ili u koncertne dvorane.
Ne želimo grliti ekrane nego žive ljude, nema aplikacije koja će to zamijeniti.
Želimo letjeti, spavati, trčati, vježbati, pjevati, plesati, svirati, vrištati od sreće ili plakati, ali bez mjerenja temperature, “socijalne distance”, bez ispunjavanja formulara, propusnica, policijskih kontrola, žutih linija i pleksiglasa.
Jer ste popustili mjere, ali ostavili hrpu ograničenja.
I možemo otići u Hrvatsku, ali se ne možemo normalno vratiti u Irsku, možemo ući u trgovinu, ali ne možemo kupiti sve što nam treba, možemo ići na posao, ali ne smijemo normalno razgovarati s kolegama.
Možemo ići van, ali ne predaleko, možemo vježbati, ali samo ono što vi dopuštate, možemo se družiti, ali vi određujete koliko ljudi na hrpi je previše.
Sve kao možemo, ali nam i dalje držite lajnu oko vrata.
Thanks, ali možete nas lagano pustiti na miru, zbilja imamo posla, čeka nas naš stari normalni život.
Jedino što smo nakon ovoga malo pametniji i držimo vas na oku…