Napamet

Napamet,  kao pjesma odsvirana milijun puta, napamet, kao hod po uskoj, utabanoj stazi, prehodanoj svakog dana, opet i opet. Zaboravljenoj, neprepoznatljivoj, blijedoj, plitkoj i hladnoj.

Ne želim živjeti napamet.

Kao pogled na blijedu, ofucanu fasadu sa čudnim grafitima iz djetinjstva, smiješnim psovkama i komentarima o susjedima. 

Nema smisla živjeti napamet. 

Ponekad, ipak, pomislim što bi bilo da me više nema.

Ponekad poželim da sam vjetar, onaj isti vjetar što nas gleda noću i bez pitanja razbacuje stvari po našem dvorištu. 

A mi ih onda slažemo ispočetka, uvijek bar  malo drugačije. 

I kad se probudim, ne želim razmišljati da li samo sanjam još jedan dan. 

Ponekad, ipak, pomislim što bi bilo da smo negdje drugdje.

Pomalo, polako, postajem svjestan svega što nas drži dolje.

Znaš li, koliko dugo možeš držati dah ispod površine vode? 

Ili…

Što je potrebno da se osjetiš slobodnim? 

Tmurno, a sretno…

Znaš onaj osjećaj kada uđeš u priču? 

Vrtiš neke ideje u glavi pa ti jedna zasvijetli, žive slike ti razbijaju glavu, a onda samo uđeš u priču i pričaš je iznutra. 

Ne znaš kuda ide i što će se dogoditi, pratiš misli koje lete na sve strane. Loviš ih, hvataš ili gubiš, zadržiš ili pustiš i onda, od te hrpe nabacanih riječi, slažeš uski put koji negdje vodi. 

Onda ga malo proširiš, promijeniš smjer nekoliko puta, zaobiđeš neka stabla, pukotine ili ljude koji ti smetaju, popločiš ga nečim da izgleda ljepše, ravnije. 

Ili grublje. 

Nekada pričom želiš razbiti neke zidove, preskočiti neke klance ili odletjeti u neke druge svemire. Ili otjerati neke ljude od sebe. 

Eto, tako izgleda dio mog dana, onih par sati kad se mozak prebaci u kreativnu fazu i pusti dnevnu logistiku na stranu. 

Jutra su čudna. Probudim se u nekom bunilu i odmah mi se ništa ne da. Lagano se spremam za posao i najčešće počnem razmišljati o tome što radim ovdje i zašto moram izaći iz kuće umjesto da ostanem s Majom, Lunom i Marlijem. I to traje neko vrijeme, do nekog poznatog refrena sa Spotify liste. 

Onda nagnem gutljaj iz moje ogromne crne šalice za van. Nekad kava, nekad čaj… 

I tada samo krenu naglo probuđene pozitivne misli koje me već 4 godine vode kroz irske avanture. 

To je jutarnja čarolija radi koje sam i dalje apsolutmo sretan u našem mikro svemiru. 

Kad prelazim rijeku Boyne i u mraku, kroz božićnu rasvjetu, provjeravam nivo blatne vode ispod mosta, kad na autocesti gledam avione kako se spuštaju prema aerodromu ili blesavog, savršeno bijelog galeba koji me pogleda u oči dok leti opasno blizu vjetrobranu mog kombija. 

Puno je čudesno lijepih slika i mjesta u ovoj gruboj, mokroj, vjetrovitoj i zbilja zelenoj Irskoj. Već je možda i previše sitnica koje bude uspomene, mjesta gdje je Luna krenula u vrtić i školu, gdje smo se družili, lutali, kupovali, ljudi koje smo usput zavoljeli ili izgubili. 

I onda napišem nešto. I bude tmurno. 

Zašto? 

Nemam pojma… 

Svijet oko nas je trenutno nekako gust, zasićen, napet, preopterećen i u iščekivanju. 

I dok u svojoj glavi, obiteljskim i prijateljskim “mjehurićima” to vrlo lako razbiješ, ublažiš i izravnaš, čim se suočiš sa okolinom sve se vrati na staro. 

I kad Maji i Luni kupujem cvijeće za Dan žena, a neka preplašena i maskirana žena me gleda iza dvije pregrade i ne usudi se prići bliže. 

I kad, ujutro na poslu, hodam među šezdesetak ljudi, a većinu ne prepoznajem jer im nikad nisam vidio lice. 

I kad, radi hrpe čudnih procedura i pravila, ponekad izgubim volju otići u Zagreb vidjeti sve te ljude koji mi beskrajno nedostaju. 

Ne znam, valjda su zato tekstovi koji mi izađu iz misli tmurni i grubi, pomalo nabacani i kaotični. 

Takva je Irska i svijet oko nas. 

Ali, mi nismo dio te priče, ona nas samo okružuje, bode, grebe, pritišće i gura dok, poput nekog laganog, svjetlećeg lampiona ne odletimo negdje… 

Kako smo, skoro 4 godine otkad smo otišli? 

Eto, tako… 

Nevidljivi zidovi

Smiješno je kako nas navike vrte u krug i tjeraju na nove početke. Prodaju nam priču da ne nastavljamo život nego počinjemo novu epizodu. Čekamo da stara završi i da u novu krenemo bolji, pročišćeni od zla, zabavniji, pametniji…A onda ta nova, bolja godina vrlo brzo postane potrošena, umorna i spora…

Ne postoje godine, mjeseci, dani, sati, minute ni sekunde, samo naše izmišljene ladice u koje se trpamo da bi si mogli mjeriti živote. 

Okviri u koje se pakiramo da bi sve imalo smisla. I da bi, nekako, bilo lakše. A nije uvijek lakše…

Često nas ti nevidljivi, naučeni zidovi stišću sa svih strana, mučimo se otvarati kojekakva stara, zahrđala vrata kad želimo pobjeći u drugu sobu. Ili moramo razbijati debele, prašnjave prozore da opet pogledamo van i dođemo do zraka. 

Stavili smo slova, brojeve, etikete i kodove na sve. Brojimo, pratimo, evidentiramo, registriramo… 

Nekad bih rado prevrtio godine unatrag i sjeo na stare stepenice ispred Slavenskog 9 u Prečkom, pričekao da me frendovi vide s balkona i spuste se dolje. 

Bilo bi fora da nam je tada došao neki budući ja sa par savjeta za godine koje dolaze. Možda bi onda skrenuli u drugom smjeru na nekim budućim križanjima. 

Nedavno smo Pukla i ja zaključili da je i bolje da u srednjoj školi nismo na raspolaganju imali ovoliko informacija kao danas. Vjerojatno bi po cijele dane proučavali tutorijale za sviranje i ne bi vidjeli ni završili nikakve škole.

Smiješno, ali moguće. 

Vrijeme koje sam tada provodio na košarkaškom igralištu ili sa gitarom daleko nadmašuje današnje obaveze treninga ili vježbanja svaki dan. 

A imao sam svo vrijeme ovog svijeta. 

Netko nas je trebao upozoriti, da dolazi vrijeme kad će sve trebati biti prema rasporedu, dogovorenom terminu.

Planirano, potvrđeno, najavljeno pa onda moguće i otkazano. 

Evidentirano, sa ostavljenim kontakt podacima koji se, naravno, neće dijeliti okolo, tu su samo radi boljeg korisničkog iskustva. 

Pustite me na miru. 

Gušite me.

Da se sad mogu vratiti na te drage stepenice rekao bih sam sebi da još jednom poslušam najjednostavniji savjet na svijetu: ” Otkrij što najviše voliš, nađi vremena i primi se posla”.

Simple as that, direktno do bola. 

I vrlo, vrlo blizu. 

Vrijeme je da se krene…

Uvijek se razveselim kada mi, tijekom jutarnje vožnje, misli krenu lutati van mračnih i mokrih irskih ulica. Ponedjeljak, šest ujutro, smrznuti kombi, led na cesti, mrak do pola devet i 49 km do posla.

Kava za van i mala mjesta uz cestu, sve kao iz reklame za Irsku. Kombinacija zelenog sa zelenim, otprilike kao da voziš u krug kroz Zagorje i ponekad naletiš na more. Krave, ovce i konji posvuda, ali i lokalne ceste toliko uske da nemaš šanse stati i fotkati, morat ćete mi vjerovati na riječ…

Zeleni otok sa prokleto zavodljivom lakoćom svakodnevnog življenja. I često (pre)velikim državnim pogurancem u leđa. Dvojezični životi, poprilično zagušeni čudnim danima čudne godine iza nas.

Trenutno, život se odvija u nedovoljno napuhanom balonu, lebdeći između brojanje tjedana do popuštanja mjera, brojeva i analiza, teorija zavjere i policijskih kontrola.

Živimo na otoku, ali i u vlastitoj kući kao brodolomci, čekajući nekoga da nas spasi, da prođe ta prisilna izolacija. Pretvaramo se da su ljudi sa ekrana s nama za stolom, u uredu, školi.

Da li nam je život stvaran?

Čini se da smo zarobljenici virtualnih života, slušamo virtualne učitelje, trčimo virtualne utrke, čekamo pakete iz virtualnih trgovina, slušamo virtualne koncerte i nadamo se da će novi stari dani započeti baš idući tjedan. Ili tjedan iza toga.

A onda, u sekundi, samo spustiš dlan na ledeni, mokri pijesak u plićaku irskog mora i vratiš se u svoj dan koji ti nitko ne može oduzeti. I hodanje po šumi, i sviranje, trčanje, penjanje, zagrljaj s Majom u kuhinji dok kuhamo ručak, plesanje s Lunom ili lajanje s Marlijem. Sve je tu, samo skriveno ispod teških svakodnevnih misli.

Naši dani nisu otišli nigdje i ne trebamo ih čekati da se vrate. Naši životi nisu na nikakvom čekanju.

Jedino je, možda, vrijeme da se krene negdje dalje, drugdje ili natrag.

Jutarnje misli

Možda bi trebali zatvoriti oči dok čekamo da ovo ludilo prođe. I bolest, i siromaštvo, i borbe, i svađe.

Možda bi trebali okrenuti glavu dok čekamo da ovo ludilo prođe. I vrućine, i hladnoće, i otrovni zrak, i blatne vode.

Možda bi trebali začepiti uši dok čekamo da ovo ludilo prođe. I glasna mržnja, i loše misli, šumovi i buka.

Možda bi trebali pobjeći negdje dok čekamo da ovo ludilo prođe. I udarci, i podmetanja nogu, i guranje s leđa.

Možda bi trebali spaliti slike starih prijatelja i gledati pepeo kako leti iznad naših glava poput sive magle…

Ali tko će onda pomoći da sve ovo prođe? Tko će gledati ako svi zatvorimo oči? Tko će vidjeti ako svi okrenemo glave? Tko će, osim Arsena, ostati mlad ako svi ostarimo? Tko će pobijediti i neko novo ludilo?

I tko će ostati ako svi odemo?

Tvoj Put u tvome svemiru…

Postoji taj Put kojeg nije lako naći. 

Često leži u tišini ispod svih slojeva tebe. 

I onda, kad otvoriš vrata strahova, predrasuda i boli, 

kad pustiš van ideje, snove i maštanja, kad padneš, kad se slomiš i krvariš, Put te prati.

I kad ga ne vidiš, i kad ne vjeruješ da postoji, on je tu.

Nekad ga tjeraš od sebe kao dosadnog psa, kreneš drugom stranom, suprotnim smjerom, pogriješiš skretanje i završiš u slijepoj ulici.

I Put se mijenja s tobom, sa svakom novom slikom postaje malo drugačiji. .

Penje se i spušta, sklizak od leda ili rastopljen od vrućine.

Otvara vrata na stanicama gdje živa bića ulaze i izlaze.

I vratima, i prolazima, balkonima i podrumima.

Na svome Putu pokucaš nekome, tko te više ne prepoznaje. 

Nekad netko nepoznat otvori vrata i kaže da onaj kojeg tražiš nije tu.

Nekad vidiš svjetla i čuješ glasove, ali nitko ne otvara, nekad se utišaju da ih ne čuješ, ali nekad i ne.

Možda ti samo mahnu, možda kažu da nemaju vremena, ali i to je u redu, i to si ti, i to je tvoj Put.

Sa svih strana vrte se slike i možda prepoznaš ogromne orahe iz dvorišta u Jezerskoj 20, tatin auto, maminu haljinu, sestrin bicikl, svoj crveni potpis na zidu zgrade u Prečkom. 

Bakin čaj s limunom u kuhinji, stricov namještaj, bratićevu gitaru, tetine kolače ili ujakovu kuću od stare crvene cigle u Davoru. 

Nekad vidiš sebe i Maju u plavoj Opel Astri kako se iz rodilišta vozite do Borovja, a iza vas, u bijelom kombinezonu spava vaše najveće čudo i snaga. 

To je tvoj Put.

Nikad ga nemoj mrziti, nauči ga razumjeti, prepoznati, prilagoditi.

Tvoj Put je pun ljudi, osjećaja, događaja i stvari pomiješanih u svemir koji je samo tvoj, ali dotiče i utječe na milijun drugih svemira.

Možda je nekada lakše umrijeti ili se samo pustiti, ali nemoj.

U svome svemiru pronađi stvari od kojih vrištiš, plačeš, pjevaš i plešeš, smiješ se i voliš.

Pronađi bar nešto od toga.

I gradi dan oko toga. Pa opet sutra. Pa prekosutra. pa svaki dan.

I otiđi, preseli, pobjegni, promijeni, što god treba, samo prati svoj put i gradi svoj svemir.

I sve svemire oko svoga svemira.

Glupih li vremena…

Malo smo se prerano navikli na normalan život, na par putovanja godišnje, na plaću svaki tjedan.

Nakon što je vojska načetih, razočaranih, ovršeno bankrotiranih i umornih ljudi doletjela ovdje u Irsku i taman se počela lagano prilagođavati, opuštati, planirati i maštati, 2020. nam je malo podmetnula nogu.

Ali to vrijedi za cijeli svijet, nije ovdje bitno bolje ni lošije nego negdje drugdje.

Pa nam je došla Corona.

Tako je zovemo od milja, jer se već malo previše udomaćila pa je više ne poštujemo kao na početku. Upoznali smo se preko medija, vidjeli smo kako diše, kako se mijenja, kako pokušava zaživjeti, a mi se više ili manje bojimo. 

Ali, to je sve dio prirode oko nas. Ne brine mene bolest nego naša reakcija na nju. Mjere su mi prilično glupe, da budem iskren. Nakon sedam mjeseci tapkanja po mraku, čini mi se da je svijet još više raslojen nego što smo mislili.

Ali, ako ništa drugo, sad bar vidimo kakve su vladajuće garniture oko nas pa ćemo u budućnosti malo lakše odlučiti gdje ćemo živjeti i kome plaćati porez. Sa kojim ljudima želimo dijeliti vrijeme i prostor, a koje ćemo izbjegavati.

Da li je lako?

Nije, jako je teško. Nekih  bitnih ljudi više nema s nama, a nikoga od njih nismo mogli pozdraviti posljednji puta. Nismo mogli putovati u Hrvatsku ni vidjeti obitelj i prijatelje već godinu dana, a tko zna kad ćemo. Mislite da to nije problem? Pokušajte, neće vam se svidjeti.

Nije lako ni gledati vlastito dijete u takvom čudnom svijetu. Kako joj prikazati ovakva čudna vremena, a da ne misli da ljudi nemaju osmijeh, da se ne dodiruju i druže, da ne putuju, ne rade i ne idu u školu?

Da namaču ruke u dezinficijensu svakih pet minuta, da čekaju zeleno svjetlo ako trebaju kupiti nešto, da policija stoji na rubovima grada i provjeravaju gdje ideš?

Moram pitati naše roditelje da li su se i oni tako osjećali kad smo, u davna vremena, čekali u redovima za kavu, detergent ili benzin. Kad su bile redukcije struje ili kad su se cijene mijenjale svakodnevno. Ja nemam nikakve traume od tada, nadam se da nemaju ni oni… 

Iskreno, čini mi se da bi najbolje bilo samo zagrliti svoju kćer i čuvati je dok sve ovo ne prođe.

Voljeti je najviše što možemo i brinuti se o njoj najbolje što znamo.

Ali nije ovo najgora godina koju pamtimo, treba biti iskren.

Umjesto zabrane kretanja više od 2 km od kuće pamtit ćemo obiteljska druženja na miru, bez automatskog odlaska na kavu ili u dućan svako poslijepodne. Odlaske na plažu ili u šumu.

Umjesto putovanja u Hrvatsku ili Španjolsku, ovo je godina kad smo shvatili kako želimo živjeti, kakvo nam okruženje treba. Kakve poslove želimo.

Godina kada smo kupili svoj prvi auto u Irskoj, uredili kuću.

Godina kada je Luna krenula u školu.

Godina kad sam odmotao sve slojeve sa pravog sebe i vidio se u pravom svjetlu nakon sto godina. Kad izgledam kako želim, imam frizuru kakvu želim, znam što želim jesti, kako želim vježbati, kako želim svirati i pisati, čime se želim baviti. Bez lutanja i skrivanja iza bilo kakvih izgovora.

Nisu glupa vremena, mi smo glupi ako dozvolimo da nam potroše dio života… 

Kreni…

Jutro je.

Samo se lagano okreni prema Suncu i čekaj. Pričekaj da Sunce krene prema tebi. I kreni naprijed, da mu budeš bliže. Osjeti toplinu i raširi ruke.

Gledaj. Lijevo od tebe Jarunsko jezero gleda trkače. Neke i prepoznaješ, neki ti mahnu u prolazu, neki su te zaboravili. Više nisi tu, samo želiš snagu koju si izgubio, želiš naći riječi koje si zaboravio.

Hodaj dalje, kad dođeš do mosta sjedni, osjeti miris bazena i teniskih igrališta. Slušaj zvono tramvaja, topot cipela što prolaze ulicom, možda čuješ Ronija kako svira dolje pokraj Save.

I dok sjediš, spusti ruke na zemlju ispod sebe, osjeti kako se mrviš zajedno s njom, pusti da te vjetar nosi prašnjavog i suhog. Vrti, se, pleši, leti i čekaj da te smoče nevidljive i teške kapi hladne vode.

A dok letiš, razmisli što želiš. Odaberi put. Ispod tebe je široka cesta što vodi prema gradu, ali i most kojim možeš prijeći preko rijeke.

Razmisli gdje dalje, da li možeš natrag, što je važno, što si spreman otrpjeti, što si spreman zaboraviti i oprostiti. Čega si se spreman odreći.

Pa duboko udahni, spusti se na tlo, okreni u pravom smjeru i kreni.

Vidimo se tamo…

Da li se bojim?

Sjednem na plitke kamene stepenice, gledam ljude, čekam da nečija priča padne na mlaki asfalt i odbije se do mene. 

Pa malo miješam hrpu svojih uspomena i razmišljam u koji trenutak se želim vratiti i izvući priču. 

A onda ugledam sebe kako prolazim, pogledam se u oči i upitno kimnem. 

“Kako si?”, pitam, ali razumijemo se i bez riječi. 

Eto, plutam… 

I obale su ponekad daleko. 

Ponekad samo pomaknem prst da opet krenem u pravom smjeru. 

Ponešto znam,

nečega se sjećam,

ponešto zaboravljam namjerno.

Ponešto ignoriram, ne vjerujem, zaobilazim. 

Neke ideje su mi glupe, neki ljudi neprihvatljivi, neki gradovi monotoni, rijeke blatne, mora nezanimljiva, obale preduboke. 

Često uključim filter da očistim zrak oko sebe. 

Kažu nam da stavimo maske, da ne vidimo tuđi osmijeh, da čujemo samo neke riječi, da nas djeca ne  vide i ne zapamte nam lica. 

I da ne prilazimo jedni drugima. hodamo po linijama, čekamo u redovima. 

Možemo se družiti, ali bolje ne. I putovati. Ali bolje ne… 

Tisuće tona stresa lebde nam iznad glava i pritišću ramena. Koljena su mi već slaba, ali ide na bolje. 

Već malo teže dišem, ali sam i dalje miran. 

Da li se bojim? 

Ne, ne bojim se ni bolesti ni smrti, gladi, siromaštva, rata, opasnih ljudi, životinja, prirode, elementarnih nepogoda. 

Na to, u pravilu, ne mogu utjecati… 

Bojim se jedino da će se i dalje postavljati nebitne granice radi kojih ćemo propuštati sve više i više bitnoga. 

Hoćemo li se prepoznati kad skinemo maske?

Maknite se, imamo posla

Malo mi je već dosta ove poluizolacije, polu normalne, novo normalne, prilagođene okoline. 

U Droghedi su, bez zajebancije, na pločnike u centru nacrtali strelice u kojem smjeru bi trebali hodati. Lijevom stranom gore, desnom dolje. Naravno da su ljudi to popljuvali, ali kladim se da se netko i pridržava jer, čuj, “nikad ne znaš”…

Isto kao što moram otići po krumpir i borovnice u Lidl pa fino stanem u red i čekam da deset ljudi izađe van i usput držim razmak. Mene lagano boli briga, ali ne želim preplašiti baku ispred i mamu i kćer iza mene. Kaj ćeš, nikad ne znaš… Dva metra ispred i dva metra iza. Ne možeš pogriješiti, fino su ti zalijepljene žute trake, dva metra je nova mjera za sve.

I kasnije se, korak po korak, lagano približavam pultu, prvo naručim dva espressa, pa do druge linije držim karticu u ruci, prislonim i platim. Pa malo pričekam, dvije žute trake do pleksiglasa gdje uzmem čaše (za van, nego kako drugačije), pa dvije žute linije do pulta sa šećerom, žličicama i poklopcima. Jupi, imamo ih, konačno… 

Malo smo čekali, ali nema veze, bitno da konačno nešto radi. 

Ili naručiš i platiš online pa samo dođeš na ulaz trgovine i preuzmeš madrac, igračke, televizor, karnišu za zavjesu… 

A na poslu svaki tjedan ispunjavaš izjave da nemaš simptome, da nisi bio u kontaktu s nekim tko ima simptome, da nisi nigdje putovao. Prvo kod sebe na poslu, pa kod jednog klijenta, pa kod drugog, pa kod trećeg.

I sve bi ti već trebalo biti normalno, ipak se malo popušta u zadnje vrijeme. 

Pusti, kaj ćeš, “nikad ne znaš”…

Tako je i dalje u Irskoj, ali kao prava dijaspora mi pratimo i situaciju u Hrvatskoj. 

Ne znam koji Stožer je bio bolji, ne znam kakve su bile namjere i motivi, ali znam da ste nam uspjeli zatrovati živote, misli, odnose, financije i planove. 

Ili bar pokušali. 

I ne vrijeđajte nam inteligenciju da do petka nismo smjeli nigdje popiti kavu, ali već u subotu mogu na svadbu sa još 299 ljudi. Fakat je čudan taj virus.

Sad se maknite, imamo posla. 

Pustite one koji su zaista ozbiljno bolesni da dođu do bolnica, one koji trebaju maske da si ih mogu priuštiti. 

Imamo posla.

Naša Luna treba pozdraviti društvo iz vrtića prije nego se raziđu po školama. 

Ne želimo stajati u redovima, osim kad ulazimo na stadione ili u koncertne dvorane. 

Ne želimo grliti ekrane nego žive ljude, nema aplikacije koja će to zamijeniti.

Želimo letjeti, spavati, trčati, vježbati, pjevati, plesati, svirati, vrištati od sreće ili plakati, ali bez mjerenja temperature, “socijalne distance”, bez ispunjavanja formulara, propusnica, policijskih kontrola, žutih linija i pleksiglasa. 

Jer ste popustili mjere, ali ostavili hrpu ograničenja.

I možemo otići u Hrvatsku, ali se ne možemo normalno vratiti u Irsku, možemo ući u trgovinu, ali ne možemo kupiti sve što nam treba, možemo ići na posao, ali ne smijemo normalno razgovarati s kolegama. 

Možemo ići van, ali ne predaleko, možemo vježbati, ali samo ono što vi dopuštate, možemo se družiti, ali vi određujete koliko ljudi na hrpi je previše. 

Sve kao možemo, ali nam i dalje držite lajnu oko vrata.

Thanks, ali možete nas lagano pustiti na miru, zbilja imamo posla, čeka nas naš stari normalni život. 

Jedino što smo nakon ovoga malo pametniji i držimo vas na oku…