Da sad pokrenete aplikaciju za mjerenje slobodnog vremena (da li postoji? Vjerojatno da:)) i mjerite koliko ste sati ili minuta danas proveli slobodno radeći baš ono što ste htjeli, kakav bi bio rezultat?
Opa…Kladim se da su u pitanju minute, a ne sati…
Koliko stvarno vremena dajemo sami sebi?
Da li mislimo da je to luksuz koji si ne možemo priuštiti pa, vječno nezadovoljni, tražimo opravdanja zašto ni ovaj mjesec nismo počeli pisati/svirati klavir/redovno ići u kino/na jogu?
Vječna dilema uopće nije dilema: ugovorite ukradite, osvojite,izmislite, kupite,vrijeme za sebe. Budite tvrdi pregovarač, ionako svakoga dana pregovarate na poslu (bez obzira što radite), u dućanu, kod kuće. Osvojite (da, to je pravi izraz) vrijeme tijekom kojeg ćete raditi točno to što želite.
Teško? I te kako.
Da bih napisao ovaj tekst, morao sam dnevne sastanke dogovoriti tako da imam sat vremena pauze, kad god to bude. Onda sam tih sat vremena proveo na mjestu gdje sam se zatekao, danas je to mali kafić u Vlaškoj gdje sam sjeo i usput obavio par poslovnih poziva. Ambijent je sve samo ne onakav kakav sam zamislio za pisanje: buka, dim, gužva i klijentela koja me gleda kao da sam pao s Marsa. Nije pogled na jesenje krošnje sa šalicom čaja u ruci uz tihe zvuke Mozarta kao na filmu. I bolje:)
Jebiga, ja volim pisati i pišem kad stignem, trenutno sam freak u kutu kafića u crnoj košulji i ljubičastim hlačama, sa slušalicama na ušima u kojima sviraju Krešo i Kisele kiše ( ne muljam, tu vam je link na album Kreso i Kisele Kise – Još ti nije jasno da ti nije kasno). Briga me, osvojio sam makar kratko vrijeme za sebe i uživam u pisanju.
I vi biste trebali tako. Odmah si stavite zadatak da osvojite dio dana za sebe. I ne, neće vas mrziti dijete, partner, šef, susjeda, frend. A ako hoće, neka ih, vi zaslužuje svoje vrijeme kao i oni. Krenite i ne dajte se:)
Vrijeme Za Mene 