Napamet

Napamet,  kao pjesma odsvirana milijun puta, napamet, kao hod po uskoj, utabanoj stazi, prehodanoj svakog dana, opet i opet. Zaboravljenoj, neprepoznatljivoj, blijedoj, plitkoj i hladnoj.

Ne želim živjeti napamet.

Kao pogled na blijedu, ofucanu fasadu sa čudnim grafitima iz djetinjstva, smiješnim psovkama i komentarima o susjedima. 

Nema smisla živjeti napamet. 

Ponekad, ipak, pomislim što bi bilo da me više nema.

Ponekad poželim da sam vjetar, onaj isti vjetar što nas gleda noću i bez pitanja razbacuje stvari po našem dvorištu. 

A mi ih onda slažemo ispočetka, uvijek bar  malo drugačije. 

I kad se probudim, ne želim razmišljati da li samo sanjam još jedan dan. 

Ponekad, ipak, pomislim što bi bilo da smo negdje drugdje.

Pomalo, polako, postajem svjestan svega što nas drži dolje.

Znaš li, koliko dugo možeš držati dah ispod površine vode? 

Ili…

Što je potrebno da se osjetiš slobodnim?