Napamet, kao pjesma odsvirana milijun puta, napamet, kao hod po uskoj, utabanoj stazi, prehodanoj svakog dana, opet i opet. Zaboravljenoj, neprepoznatljivoj, blijedoj, plitkoj i hladnoj.
Ne želim živjeti napamet.
Kao pogled na blijedu, ofucanu fasadu sa čudnim grafitima iz djetinjstva, smiješnim psovkama i komentarima o susjedima.
Nema smisla živjeti napamet.
Ponekad, ipak, pomislim što bi bilo da me više nema.
Ponekad poželim da sam vjetar, onaj isti vjetar što nas gleda noću i bez pitanja razbacuje stvari po našem dvorištu.
A mi ih onda slažemo ispočetka, uvijek bar malo drugačije.
I kad se probudim, ne želim razmišljati da li samo sanjam još jedan dan.
Ponekad, ipak, pomislim što bi bilo da smo negdje drugdje.
Pomalo, polako, postajem svjestan svega što nas drži dolje.
Znaš li, koliko dugo možeš držati dah ispod površine vode?
Ili…
Što je potrebno da se osjetiš slobodnim?
Vrijeme Za Mene 
Jedan moj pokojni prijatelj je znao kazati: (citiram) Počet ću živjeti tek kada umrem! (završen citat-Ivica Čuljak)
Sviđa mi seLiked by 1 person
Moj jedini cilj je da budem slobodan. Sve sam žrtvovao tome. Ali često, vrlo često, razmišljam o tome šta će mi sloboda omogućiti… Šta ću činiti sam, usred nepoznate gomile?
Dostojevski, pismo bratu
Sviđa mi seLiked by 1 person
Na kraju uvijek ispadne da nismo skroz sami, samo u manjini😊
Sviđa mi seLiked by 1 person