Jedva sam se jutros probudio. Glava puna kamenja pritiskala mi je misli težinom svijetlo plavog aviona i hladnoćom smrznutog parkinga.
Kažeš “Ajmo natrag”, a ja samo šutim i ne znam što bih rekao.
Ni tebi, ni sebi, ni u sebi. Samo težina i hladnoća.
Što smo mi bez Zagreba?
A što je Zagreb bez Adventa?
Kako otići kući kad se upale svjetla i završi tulum?
Kad vidiš hrpe smeća i oči natečene od alkohola? I bore od briga oko očiju?
Kao kad se nakon vikenda vratiš na posao među neke svoje ljude i u neki svoj kutak, ali i dalje misliš na večer prije, Elemental, Matoša, Gradec, Vintage, Knežiju, Špansko, Sesvete, Križanićevu, Prečko, Savicu ili Dugave. Ili fritule, jebaj ga.
Zbilja, što je Zagreb bez Adventa?
I sjedim tako u sobi. Roje mi se mozgom nepoznate misli. Slova mi plešu u glavi kao milijuni mjehurića u staklenoj kugli punoj vode.
I prilično sam sretan, ali ne i zadivljen, novi svijet je vani i ja ga ne razumijem. Tisuće na ulicama, a nikoga ne poznajem.
Mislim da vidim nekog svojeg pa mašem, vičem, ali to sam samo ja.
I često mislim da svoju mamu ne viđam dovoljno, ali njezino me lice uvijek gleda izdaleka.
Onda razmišljam o Adventu i zašto kažu je Zagreb onda najljepši.
Meni je najljepši u rano jutro na praznoj jarunskoj cesti. Tih i čist. Zdrav.
Pa pomislim da svog tatu ne čujem dovoljno često, a uvijek mu imam nešto za reći.
I onda sam opet jak, pa slab, pa sretan, pa tužan. Zbunjen. Šutljiv.
Zbilja znam biti šutljiv.
I nekad su dani kao sati, a sati kao dani, ne znam što mi je gore. I sve se ulice čine iste, i svi se gradovi čine isti, a ja kao da nigdje nisam kod kuće.
I onda opet vozim satima nadajući se da ću negdje stići. Negdje gdje je toplije, malo veselije i bliže.
Baš danas? Ne samo danas, mene predizborna ljutnja drži već godinama, ali danas ću baš napisati tekst i objaviti ga malo prije predizborne šutnje, najglupljeg pravila naših bezveznih izbora.
OK, znam da ima i glupljih pravila, ali mene ovo posebno živcira. Zašto bi bilo tko morao šutjeti u bilo kojem času? Samo me nemojte navlačiti za rukav na izbornom mjestu, ali ako imate nešto za reći, tko vam brani?
Ako ja smijem svugdje govoriti da ste bezvezni i nepošteni kandidati, vi svakako imate pravo dokazivati da to nije istina…I nemojte misliti da ne razumijem zašto većina ljudi na svakim izborima unatrag 25 godina bira drugačije od mene. Ljudi jednostavno imaju različita osobna iskustva.
Na primjer, ja sam par godina radio kod Tome Horvatinčića i mogu vam ispričati dosta situacija u kojima je bio vrlo korektan. Mogu ispričati i kako mi je Ivica Todorić jednom mahao iz automobila kada smo se mimoilazili u Šestinama, ničim izazvan. I kako se bivši predsjednik, Ivo Josipović, vrlo često prozivan kao bezličan, raspekmezio kad je vidio našu kćer u gradu.
Osobno me boli briga za njih, onako najiskrenije…
Tako je i Bandić,a i tko zna koji drugi, po mome mišljenju bezvezni lik, nekim ljudima ostao u odličnom sjećanju pa mu i dalje daju glas i nosili bi mu kolače u zatvor.
Možda sam ga trebao pozdraviti na nekoj od utrka na kojima smo zajedno trčali pa bih ja projektirao neki skupi park na Savici. Kaj ćeš, na utrkama sam se divio pravim organizatorima i pravim trkačima. A nekada i sebi jer, koliko god spor i nepripremljen došao, nikada nisam završio posljednji.
Kako biramo?
Ali zapravo ne mislim pisati o skorašnjim predsjedničkim i ostalim izborima nego o našim izborima koji se događaju svakoga dana i nakon kojih smo, ako ništa drugo, malo iskusniji i pametniji.
Kako biramo?
Zašto na nekom raskršću krenemo lijevo, a ne desno? Zašto se nekad vraćamo, a nekad nastavljamo dalje, makar “glavom kroz zid”? Ne znam, ali znam da sam imao hrpu loših izbora koji su se činili ok u tom trenutku.
Recimo, kad sam prekinuo studij pedagogije jer mi je bio dosadan i besmislen pa sam se tražio idućih sedam-osam godina i nisam se baš nalazio ni u čemu.
Ili kad u jednom času nisam htio prihvatiti veliko smanjenje plaće pa sam se zahvalio i pokrenuo svoj posao. To nije bila greška, greška je bila što sam mislio da ću bez problema zaraditi svoju plaću, ali nisam računao da će mi se Država prikrpati sa svojim potrebama pa sam za plaću od par tisuća kuna trebao odraditi posla za pet puta veću lovu.
OK, odradio sam i to…
Idući krivi izbor je bio što sam ozbiljno vjerovao da će mi posao koji sam odradio biti plaćen na vrijeme. Pa sam skužio da većinom neće, ali je bitno da mi plate kad-tad. Pa sam skužio da mi neki neće platiti nikada.
A onda je Država skužila da im ni ja neke stvari neću moći platiti, jedino što je Država malo veći igrač od mene pa smo se počeli svađati.
Eto, takve priče slušamo i gledamo već godinama, ali očito smo svi mi prolazni i zamjenjivi, ali stranke i lopovi nisu, oni su i dalje tu, a mi ih i dalje biramo i dajemo im šansu.
Bilo je još krivih izbora, npr. kad smo po starom dobrom hrvatskom običaju mislili da je posjedovanje vlastite nekretnine nešto što se samo po sebi razumije. Pa smo kupili i preuredili fora vikendicu, preselili se 40 km od Zagreba i nakon 4 mjeseca oboje ostali bez posla u roku par dana.
Super fora, najhladnija zima u posljednjih ne znam koliko godina, a mi s našom prekrasnom peći na drva koja će nas zagrijati dok sjedimo u toploj sobi i uživamo u zimskoj idili.
Osim što uopće nije bilo tako nego smo se smrzavali, budili se svaka dva sata tijekom noći da ubacimo drva u peć. Naš Marli je hodao po kući u zimskom kaputiću, a ja sam rušio drva oko kuće koja se nisu ni stigla pošteno osušiti prije nego su završila u peći.
A 28.3., samo koji dan prije našeg povratka u Zagreb, susjed Mirko mi je traktorom izvlačio auto iz snijega. Imam fotke, ne lažem.
Tako da, poštovani većinski birači na hrvatskim izborima, shvaćam da vam se vaši izbori u nekom trenutku čine dobrima, ali nisu. Birate pogrešne ljude već 25+ godina.
Ali da ne bude sve samo o lošim odlukama, nekad i pogodimo “u sridu”, npr. kad sa 29 godina ponovo počneš studirati pa ti se to pokaže kao odluka koja će ti donijeti hrpu dobrih prilika, kad sa 40+ odlučiš još jednom pokušati postati roditelj pa dobiješ pravi životni Jack-pot.
Ili kad se odlučiš prekinuti HR agoniju pa nakon mjesec dana u Dublinu budeš unaprijeđen i dobiješ povišicu prije nego si je uspio zatražiti.
Izbori su smiješna stvar, čini se da nas se ne tiču, ali to što nekada iz zajebancije zaokružimo nekog Bandića, Keruma ili Markićku može značiti da će netko radi toga ostati bez posla, bez djeteta, bez doma ili bez diplome.
Mene na ovim izborima neće biti, kao ni posljednjih 7 godina.
Moji izbori su održani prije tri godine. Nisu baš bili demokratski, bila je samo jedna izborna lista pod imenom “Nikada više mi tuđi glasovi neće zaj…ti život”.
Uredno sam zaokružio, ubacio listić i kad su objavljeni rezultati bio sam si, baš onako, ponosan…
Kad za nešto više od mjesec dana sletimo u Zagreb, dočekat će nas dobri duhovi prošlosti, mahat će nam iz starih kvartova, iz bivših zgrada i parkova, gledat će nas iz očiju rodbine i prijatelja.
To smo nekad bili mi, a tko smo nas troje danas?
Pitanje, naravno, vrijedi za sve osobe na svijetu, ali meni je počelo živcirati staro predizborno zazivanje povratka slavne, neprežaljene, potencijalno dobrostojeće i plodne hrvatske dijaspore koja bi mogla pokrenuti Hrvatsku
Za početak, pojedinačni povratak neke mladeži čije obitelj već četiri generacije živi u Čileu i nije “povratak” nego dolazak na temeljima davnih romantičnih priča djedova i baka koji su možda kao djeca otišli odavde.
I nije masovan kao što je prije par dana pričao neki službenik, pazi sad, Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Da, i taj ured plaćate.
Btw, ja sam Hrvat izvan Hrvatske i ne treba mi ured za komunikaciju s matičnom državom.
Mogu bez problema nazvati i veleposlanstvo u Dublinu, Poreznu upravu u Zagrebu, bilo koju banku ili FINU.
Kao i svi mi vani.
E sad, o čemu ja zapravo pišem u ovom tekstu?
Pišem o promjenama koje se dešavaju s godinama, o promjeni sustava vrijednosti, prioriteta, ljudskih odnosa, o novim iskustvima koja nas mijenjaju iz dana u dan.
To je suhoparni, tehnički i klasični opis, a zapravo želim postaviti pitanje koje još nisam čuo ni od Vlade, ni od Sabora, ni od Predsjednice, ni od Ureda Bog Te Pitaj Čega, a ni od svih koji su ostali, uključujući rodbinu i prijatelje:
Da se vratimo, bismo li vam se svidjeli?
Od svih razloga odlaska, možemo biti sigurni da je najčešće u pitanju novac. Ni bivša ni sadašnja država nisu nikad bile poznate po bogatstvu, efikasnosti ili dobroj javnoj upravi.
Uvijek je trebalo imati vezu u školi, bolnici, općini, na poslu. Uvijek se s posla doma nosio uredski materijal, knjige, hrana, piće, građevinski materijal ili gorivo, kako je tko imao sreće.
I radilo se na crno kad se moglo, i išlo se na bolovanje kad je bilo zgodno.
Da se ne farbamo, osim rijetkih slučajeva, većinom smo otišli u potrazi za boljim poslom da možemo otplatiti stare dugove ili si konačno priuštiti normalan život. Tko je ostao, vjerojatno ima dobre razloge za to.
Tako da je situacija prilično jednostavna.
Da se vratimo, da li bismo vam se svidjeli?
Jer onaj tko bi se vratio više ne bi bio dužan ni pod ovrhom, neki poslušni pesek bez love kojega bi mogli šetati od FINE do Burze.
Niti bi se dao zajebavati na nekom šalteru ili od nekog šefa koji mu možda ne bi dao plaću na vrijeme.
Da li ste spremni na nove ljude sa pričama koje počinju sa “E, to ti nije tako u Irskoj/Njemačkoj/Švedskoj, tamo ti je sve drugačije/bolje?
Hoće li to biti nova kategorija podjele među Hrvatima?
Da li bi “povratnici” postali novi branitelji, šatoraši ili uhljebi?
Nadam se da nam nitko od vladajućih neće nuditi mito (ili tzv. poticaje) za povratak jer je to najbrži način da nas netko u Hrvatskoj zamrzi.
Nemojte se pozivati na nas niti naše domoljublje. Ali slobodno nas pitajte za mišljenje, osobno mi ne smeta da bilo tko dođe ovdje i razgovara s nama.
Samo bez pjevanja, plesanja i prežderavanja.
Na sreću, male su šanse za nekim masovnim povratkom tako da nećemo postati nova kategorija u društvu, mislim da ćemo kapati malo po malo, a za našu djecu tko zna…
Nećete nas zamrziti, to je sigurno.
A kakvi smo mi, za one koji nas nisu vidjeli tih par godina?
Mislim da smo bolji ljudi, malo grublji i direktniji (bar mi iz Irske), puno svjesniji hrvatskih mana i vrlina, obrazovaniji i prilagođeniji današnjem životu, malo stariji i lagano ranjeni iznutra. I dalje pratimo što se događa “doma”, ali već malo rjeđe komentiramo.
I dalje jedva čekamo godišnji, ali povratak natrag više nije tako težak.
Ako se vratimo, nadam se da ćemo svi malo lakše disati.
Smeđe-bijeli desetogodišnji čupavac kojeg smo prije točno deset godina uzeli u ruke u selu kraj Velike Gorice. Istina, prvo smo morali čekati da izađe ispod neke peći gdje se skrivao…
Par dana prije sam ga ugledao na fotki u oglasniku. ponosnog rasčupanka na crvenoj fotelji. Najveći u leglu od 11 i posljednji koji je ostao. Za nas.
Preplašen i nepovjerljiv, naoko miran.
“Ajmo u dvorište, vidjet ćete ga tamo”, rekla je gospođa i u času kad ga je spustila Marli je poletio u igru s drugim psima. Takav je i danas, može ležati i spavati cijeli dan, ali kad izađemo van-ode on…
Maja je tada uzela Marlija u ruke, a žena je još rekla da je jučer vjerojatno progutao komadić olovke jer mu se kod disanja čuje neki klik-klak zvuk. Ne znamo da li je to bila istina, ali je on već te sekunde bio naš i vozili smo se prema našem stanu na Volovčici.
I nakon toliko godina, često pomislim: o čemu on razmišlja?
Ako već i ne razumije moje riječi, u svojim očima čuva slike naših života tijekom tih zajedničkih deset godina.
Bio je s nama kad smo se iz našeg stana selili u iznajmljeni. Pa u kuću u Vrbovcu. Pa opet u Zagreb. Pa u Irsku.
Bio je s nama kad smo bili samo nas troje, pa kad smo čekali i dočekali Lunu.
Mi smo bili s njim kad je progutao otrov na onom polju ispod naše kuće i jedva stajao na nogama. Mislili smo da je krpelj, a ispalo je da je samo nekim čudom preživio. Doktorica nam je tek idući dan rekla da je mislila da neće preživjeti.
Bili smo s njim i kada je operirao oko i paradirao okolo sa zašivenim kapkom i tuljcem.
Mislite da se ne sjeća?
Nikada nemojte misliti da životinje nisu svjesne svijeta oko sebe. Bez obzira da li ih volite ili ne, da li ih se bojite ili ih jednostavno ne razumijete. Nemojte to misliti bez da ste neku od njih pogledali u oči.
I živo me zanima što sanja kad ga čujemo da laje u snu.
Možda sanja ljude koje gleda s prozora.
Kladim se da ponekad sanja kako je kombijem putovao do Irske, kako su ga usred noći ukrcali u Španskom i nakon tri dana iskrcali tri tisuće kilometara dalje, a mi smo ga, opet usred noći, dočekali sretni kao rijetko kada.
Ponekad ga uzimamo zdravo za gotovo, ponekad zaboravimo da je u kući, ponekad ga iz komocije ostavimo doma umjesto da ide s nama.
Ponekad tako sjedimo nas dvojica i pričamo. On mi kaže da mu je često dosadno, da ne šećemo dovoljno, da mu je dlaka često predugačka, da su psi u Irskoj nedruželjubivi.
Slažem se.
A onda mu ja kažem da je možda malo previše raščupan, ali i dalje za nas najljepši na svijetu, da je i minuta provedena s njim dovoljna da me smiri i razveseli, da ima najtopliji pogled.
Nadam se da sanja kako s Lunom na tepihu jede borovnice, kako mu već s ceste mašemo kad se vraćamo doma, kako pričamo da nam ide na živce što ovdje nema dovoljno parkova i mjesta gdje može ići s nama.
Kladim se da sanja i nas, jer znam da mi sanjamo njega.
Ako mi ponekad prošetaš kroz misli, kreni duljim putem, ne žuri.
Zaviri iza ugla tamno žute kuće i vidjet ćeš dvorište, zeleni krov i prikolicu punu starog papira u kojoj sam otkrio Springsteenove pjesme. Ako pogledaš dalje, vidjet ćeš vrt, nasip, mnoštvo šarenog bilja i ljude.
Tamo negdje sam i ja.
Ako mi ponekad zaviriš u misli, dobro pogledaj, ne žuri.
Spusti se sa trećeg kata, napravi krug oko zgrade i izađi sa parkirališta prema školi. Negdje ćeš sresti dječaka s košarkaškom loptom. To bih mogao biti ja.
Ako mi ponekad poslušaš misli, čut ćeš puno gitara, poneki bubanj i puno tekstova o lutanju, traženju i samoći. Neke sam napisao i ja, a neke moji dobri prijatelji Bruce, Townes, Steve, Johnny i Cane, Mile, Leonard ili Roger.
Ako mi uspiješ raspetljati misli, naći ćeš sreću, mir, znatiželju, uspomene i malo, ali sasvim malo tuge. Naći ćeš Pukijeve fotke, zvuk Hrxove gitare, Saletove ili Mekijeve riječi.
I ako me vidiš kako se smijem, i ako ti se činim najsretniji na svijetu, kladim se da znam tko je kraj mene.
Fora period, najtoplije uspomene. Ljeto u gradu je uvijek lijeno, razvučeno vrijeme. Mirisi smole, vrućeg asfalta, prašine u zraku, laganog povjetarca koji te spašava kad se makneš u hlad. Kad sam bio klinac nisam bio veliki ljubitelj mora. Danas jesam i nadam se da ćemo živjeti uz more, ali ne uz ovo Irsko, nego neko plavo, toplo i pristupačno.
Ali moje najljepše ljetne uspomene vežem uz Zagreb, pusti kvart, nogomet, košarku i tenis po vrućini, kartanje u haustoru, čitanje u sobi, dedin i bakin vrt.
Mir, sigurnost, prazne ulice i osjećaj da je sve stalo na tren.
Obožavao sam i odlazak kumovima u Munchen, tjedan ili dva svakog ljeta, nova i drugačija sloboda, šetnje po gradu, obilazak dućana, drugačije društvo i običaji.
Ljeto u gradu je sporo.
Znao bih izaći usred dana i susresti tišinu ispred zgrade, sam odlutati do nasipa i osjećati se kao da sam usred divljine, a ne par stotina metara od prve kuće ili zgrade.
Odlazak u kino, prva tri reda parketa ako si prije zdrobio lovu u pekari ili Krašu, prvi red balkona ako imaš sreće. Bezvezarenje po gradu, vožnje tramvajem od prve do zadnje stanice, košarka od jutra do mraka, kupanje na Jarunu, kartanje za stripove, noćni propuh u stanu, beskrajna tri mjeseca bez obzira gdje si, kakvo je vrijeme, što je na TV-u i tko je pored tebe.
Danas su ljeta ista, ali smo mi drugačiji.
Pokušavamo stisnuti cijelo ljeto u dva tjedna godišnjeg kao da ostatak ne postoji, pokušavamo se odmoriti, izdivljati, obići što više mjesta, poslikati što više fotki u koncentratu ljeta i na kraju smo iziritirani ako sve ne ide po planu, ako jedan dan bude oblačno pa ne možemo uloviti boju na plaži.
Strepimo da li ćemo uspjeti dobiti godišnji u isto vrijeme, kupiti karte, bukirati smještaj baš kakav smo htjeli. Par mjeseci skupljamo lovu za dva tjedna plaže ili nečeg drugog, obećajemo djeci da će onda jesti sladoled svaki dan, mama će moći malo duže odspavati, a tata će pogledati kvalifikacije Lige prvaka negdje vani.
Znaš što?
Jebeš takvo ljeto i jebeš takav život.
Cijelo ljeto treba biti godišnji odmor, a cijela godina treba biti ljeto.
Ako mi je pogled na more najljepša stvar na svijetu, onda mi plaža treba biti u blizini cijele godine. Ako želim druženje sa dragim ljudima, ne želim slati pozivnice i usklađivati raspored dva tjedna unaprijed. Ako želim mir u glavi, to sigurno ne mora biti samo kad se smjestim na plastični stolac beach bara u Biogradu. To mora biti svaki dan, i na plaži, i na livadi, i na poslu, i kod kuće.
I u Hrvatskoj. I u Irskoj. I u Španjolskoj.
Ljeto u gradu mi treba biti u glavi svaki dan.
I ne postoji nikakav bezvezni političar, nikakav blokirani račun, nikakva vremenska prognoza, radno vrijeme ni gužva na cesti koja mi to smije oduzeti.
Ne želim priznati, ali često se sjetim jednog grada koji je nekad bio i moj. I plitkog potoka, plave školske zgrade i tramvajskih tračnica što su kasnile godinama. Šetnje uz cestu i pogleda u prozore, grubog asfalta i koševa bez mrežice. Vrta i tržnice.
Ne želim priznati, ali sklopim oči i prolazim ulicama starih imena. Hodam preko groblja i sviram u starim, napuštenim kućama i odavno mrtvim klubovima.
Bojim se priznati, ali ponekad zamišljem da sjedim za velikim okruglim stolovima, sa najdražim ljudima koji su daleko. Pitam ih pitanja koja ih se nikad nisam sjetio pitati, a sada im samo želim čuti glas.
Nekad sjedim u mraku i čujem samo tišinu. I mislim da sam potrošio ljubav prema gradu koji je nekad bio i moj.
Teško je shvatiti, ali danas sam daleko i ne trebam ga.
Ali ga trebam da opet postane onakav kakav je bio, a nakon toga još bolji, i još bolji.
Lijep, topao, blizak, nasmiješen i čist.
I ne želim ga gledati očima turista punih džepova jer to nije isti grad.
Naš grad je poznata ruka na okidaču fotoaparata, poznati prsti na vratu gitare i bubnjarskim palicama. Poznati potpisi u novinama i na ekranima, poznati stolovi u poznatim lokalima. Moj ručnik na plaži velikog jezera, moja kćer u parku najdražih naselja, moja M. na trgu punom cvijeća.
To je grad koji je nekada bio i moj. Više ga nema, nema ni mene.
To je, garantirano, prvo što pomisli netko kad čuje gdje smo.
I ja sam to pomislio kad sam prvi puta čuo za Droghedu, prije nego sam odlučio doći u Irsku.
Pa zbilja, gdje je, jebote, ta Drogheda?
Drogheda je gradić na istočnoj obali Irske, četrdesetak km sjeverno od Dublina. Jedan od najstarijih i , s cca 41.000 stanovnika, 6. grad po veličini u Irskoj. Razvijena maloprodaja, uslužne djelatnosti, prerađivačka industrija, riječna luka, turizam, povijesne lokacije, arheološka nalazišta, blablabla…
Ako laže Wikipedija, lažem i ja.
Položaj je zbilja ok, do Zračne luke Dublin imamo pola sata vožnje, do najbliže morske obale desetak, do autoceste pet minuta.
Drogheda koju mi znamo je mjesto na mutnoj i blatnoj rijeci Boyne gdje smo prije petnaestak mjeseci sletjeli na glavu ne znajući što će biti dalje. Mokri od kiše, krepani od cjelodnevnog puta, moje curke su na autobusnom kolodvoru čuvale naša tri kofera dok sam ja vani zaustavljao taxi i nagovarao ga da se vrati po nas kad odradi vožnju. I bogami se vratio i naplatio 6 Eura da nas odveze preko mosta, cca 800 metara.
Naša Drogheda je mjesto gdje smo iduća dva tjedna spavali na podu dnevne sobe naših prijatelja, gdje smo ponovo kupovali stvari za kuću, odjeću, obuću, dječja kolica i auto sjedalicu. Ispočetka, jer smo se svega morali riješiti prije odlaska.
A naša Drogheda je i mjesto gdje smo Lunin 2. rođendan slavili u našoj dnevnoj sobi jer smo tada poznavali desetak ljudi i svi smo stali u jednu prostoriju. Već na 3. rođendanu je bilo tridesetak ljudi jer više nije stalo…
Kako se živi?
Posao nađeš za par dana. Vjerojatno za minimalac i u kojekakvim smjenama, ali nađeš. Radi se većinom u maloprodaji, proizvodnji i uslužnim djelatnostima, dosta ljudi putuje u Dublin. Za nešto bolje odeš na neke edukacije, malo se strpiš, raspitaš i prilagodiš. Nije preteško ako se potrudiš.
A vizualni dojam?
Arhitektura je nešto na što se treba naviknuti. Malo je stanova, većinom se živi u kućama. Obavezne uske stepenice na ulazu u kuću. Spavaće sobe na katu, bar dvije ili tri. Posebna slavina za toplu i hladnu vodu.Tanki pregradni zidovi. Vrt iza kuće.
Sve je dosta blizu, ali je teško bez automobila. Stambena naselja su obično ograđena, mirna, ali i bez nekih sadržaja na koje smo navikli. Možda nekoliko manjih trgovina, frizer, obavezno dostava hrane. Trgovine i shopping centri su u centru grada ili na nekoliko lokacija van centra. Sve obično radi do 18 sati, osim četvrtkom i petkom kad sjedaju tjedne plaće pa se svi sjurimo u nabavke. Onda sve radi do 21h.
Ali je zato pubove i restorane po centru teško prebrojati, nećete ostati ni gladni ni žedni do kasno u noć. Živa glazba i sportski prijenosi kad god zamislite, ali ako vam je do kave, u 19 sati je kraj. Nije baš po našem ukusu…
Livade s rijetkim klupama i samo jedno pravo dječje igralište. Kilometarska šetnica uz rijeku prema unutrašnjosti, ali ne i prema morskoj obali. Prilično čudno budući da te do dugih pješčanih plaža dijeli dvadesetak minuta vožnje biciklom.
Nemaš osjećaj da je more tako blizu. Plaže baš nisu za kupanje jer je more dosta plitko, a tijekom oseke se povuče i nekoliko stotina metara. Ali za šetnju, trčanje, jahanje, fotografiranje ili samo uživanje u miru su idealne.
Ako imate auto, naravno.
Irske lokalne ceste su iste ili gore nego hrvatske. Uske, neosvijetljene, većinom bez pločnika. Bicikliranje, trčanje ili hodanje je samo za avanturiste.
Kojih, by the way, ima koliko hoćeš, ali svi nose svjetleće prsluke ili jakne tako da se sve žuti kad padne mrak.
Hrvati i “Regija”?
Ne znam koliko nas je, ali nema šanse da prođem centrom grada, a da ne naletim na nekog koga znam po imenu. Dovoljno…
Koliko znam, nemamo zavičajni klub, folklorno društvo ni organizirana okupljanja. Ne znamo mnogo ljudi, ali naš mali krug funkcionira odlično. Slavimo rođendane, čuvamo si djecu, posuđujemo stvari, vozimo jedni druge, nalazimo si poslove. Neki su u međuvremenu rođeni, neki su nas, na žalost, zauvijek napustili. Smijemo se i tugujemo, živimo život kao i ostali ljudi na svijetu.
Zapravo, više kao neki životni “Survivor” eksperiment. U realnom vremenu možemo pratiti prilagodbu i mijenjanje odraslih, iskusnih ljudi. Svi smo prošli razdvajanje pa spajanje partnera ili obitelji, vožnju djece u školu ili vrtić s kamenjem u želucu jer ih ostavljaš negdje gdje u startu ne razumiju gotovo ništa. A nakon nekog vremena ih ispravljaš da ne smiju pričati engleski kod kuće.
Svi smo počeli raditi u firmama gdje nemaš pojma o procedurama, papirologiji, navikama. Čudili smo se radnom vremenu, pregovarali o plaći, navikavali se da eventualni gubitak posla nije nikakav problem i da šefove bez problema možeš pitati gdje se “izgubilo” par sati na obračunu plaće. Pa ti se ispriča i odmah uplati razliku.
Fora je. Tko nam želi doći u posjetu neka čuva godišnji za kolovoz.
Od 11. do 18.8.2019. se, drugu godinu zaredom, održava najveći festival irske tradicionalne glazbe (Fleadh Cheoil na hÉireann 2019.).
Pola milijuna ljudi (nije greška) se u tih tjedan dana sjuri u Droghedu, koncerti su u svim pubovima, ispred svih lokala stoje sjedalice na koje može sjesti tko god želi i svirati što god želi. Glazba, jelo i piće u moru ljudi, svaki dan, cijeli dan.
I onaj smiješni irski ples, naravno.
To je Drogheda.
Sve kao škripi, ali funkcionira. Nema tu glamura, blještavila, jahti, nabrijanih automobila, elitnih trgovina.
I to je dobro.
Sigurno ste čuli za Rolling Stonese. E pa Drogheda, kao i cijela Irska, ima onaj grubi, sirovi, ali i zabavni šarm. Onako, kao Keith Richards, moj omiljeni gitarista.
Vrijeme Za Mene 