Nevidljivi zidovi

Smiješno je kako nas navike vrte u krug i tjeraju na nove početke. Prodaju nam priču da ne nastavljamo život nego počinjemo novu epizodu. Čekamo da stara završi i da u novu krenemo bolji, pročišćeni od zla, zabavniji, pametniji…A onda ta nova, bolja godina vrlo brzo postane potrošena, umorna i spora…

Ne postoje godine, mjeseci, dani, sati, minute ni sekunde, samo naše izmišljene ladice u koje se trpamo da bi si mogli mjeriti živote. 

Okviri u koje se pakiramo da bi sve imalo smisla. I da bi, nekako, bilo lakše. A nije uvijek lakše…

Često nas ti nevidljivi, naučeni zidovi stišću sa svih strana, mučimo se otvarati kojekakva stara, zahrđala vrata kad želimo pobjeći u drugu sobu. Ili moramo razbijati debele, prašnjave prozore da opet pogledamo van i dođemo do zraka. 

Stavili smo slova, brojeve, etikete i kodove na sve. Brojimo, pratimo, evidentiramo, registriramo… 

Nekad bih rado prevrtio godine unatrag i sjeo na stare stepenice ispred Slavenskog 9 u Prečkom, pričekao da me frendovi vide s balkona i spuste se dolje. 

Bilo bi fora da nam je tada došao neki budući ja sa par savjeta za godine koje dolaze. Možda bi onda skrenuli u drugom smjeru na nekim budućim križanjima. 

Nedavno smo Pukla i ja zaključili da je i bolje da u srednjoj školi nismo na raspolaganju imali ovoliko informacija kao danas. Vjerojatno bi po cijele dane proučavali tutorijale za sviranje i ne bi vidjeli ni završili nikakve škole.

Smiješno, ali moguće. 

Vrijeme koje sam tada provodio na košarkaškom igralištu ili sa gitarom daleko nadmašuje današnje obaveze treninga ili vježbanja svaki dan. 

A imao sam svo vrijeme ovog svijeta. 

Netko nas je trebao upozoriti, da dolazi vrijeme kad će sve trebati biti prema rasporedu, dogovorenom terminu.

Planirano, potvrđeno, najavljeno pa onda moguće i otkazano. 

Evidentirano, sa ostavljenim kontakt podacima koji se, naravno, neće dijeliti okolo, tu su samo radi boljeg korisničkog iskustva. 

Pustite me na miru. 

Gušite me.

Da se sad mogu vratiti na te drage stepenice rekao bih sam sebi da još jednom poslušam najjednostavniji savjet na svijetu: ” Otkrij što najviše voliš, nađi vremena i primi se posla”.

Simple as that, direktno do bola. 

I vrlo, vrlo blizu.