Vrijeme je da se krene…

Uvijek se razveselim kada mi, tijekom jutarnje vožnje, misli krenu lutati van mračnih i mokrih irskih ulica. Ponedjeljak, šest ujutro, smrznuti kombi, led na cesti, mrak do pola devet i 49 km do posla.

Kava za van i mala mjesta uz cestu, sve kao iz reklame za Irsku. Kombinacija zelenog sa zelenim, otprilike kao da voziš u krug kroz Zagorje i ponekad naletiš na more. Krave, ovce i konji posvuda, ali i lokalne ceste toliko uske da nemaš šanse stati i fotkati, morat ćete mi vjerovati na riječ…

Zeleni otok sa prokleto zavodljivom lakoćom svakodnevnog življenja. I često (pre)velikim državnim pogurancem u leđa. Dvojezični životi, poprilično zagušeni čudnim danima čudne godine iza nas.

Trenutno, život se odvija u nedovoljno napuhanom balonu, lebdeći između brojanje tjedana do popuštanja mjera, brojeva i analiza, teorija zavjere i policijskih kontrola.

Živimo na otoku, ali i u vlastitoj kući kao brodolomci, čekajući nekoga da nas spasi, da prođe ta prisilna izolacija. Pretvaramo se da su ljudi sa ekrana s nama za stolom, u uredu, školi.

Da li nam je život stvaran?

Čini se da smo zarobljenici virtualnih života, slušamo virtualne učitelje, trčimo virtualne utrke, čekamo pakete iz virtualnih trgovina, slušamo virtualne koncerte i nadamo se da će novi stari dani započeti baš idući tjedan. Ili tjedan iza toga.

A onda, u sekundi, samo spustiš dlan na ledeni, mokri pijesak u plićaku irskog mora i vratiš se u svoj dan koji ti nitko ne može oduzeti. I hodanje po šumi, i sviranje, trčanje, penjanje, zagrljaj s Majom u kuhinji dok kuhamo ručak, plesanje s Lunom ili lajanje s Marlijem. Sve je tu, samo skriveno ispod teških svakodnevnih misli.

Naši dani nisu otišli nigdje i ne trebamo ih čekati da se vrate. Naši životi nisu na nikakvom čekanju.

Jedino je, možda, vrijeme da se krene negdje dalje, drugdje ili natrag.

Standardno

4 misli o “Vrijeme je da se krene…

  1. Jadranka kaže:

    Irska, Hrvatska, Banglades.. izgleda da svi zivimo neke iste zivote, u ocekivanju nekog boljeg sutra.. U toj ispraznosti koja nas okruzuje, gdje nam samo virtualno daje privid da smo jos uvijek zivi… Pomozi nam Boze, neznamo sto nam rade!!!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.