Ponekad poželim da sam bolestan. Onako, samo malo.
Da si u miru pregledam dlanove, da si pažljivo pogledam lice.
Da iz bora, ožiljaka i ogrebotina pročitam priču i pogledam gdje sam.
Da malo trčim u mjestu, razmislim u mjestu, da život teče i svijet se vrti, a ja stojim.
Samo par dana.
Ponekad poželim da cijeli svijet malo odmori, baš kao ovih dana.
Da sve na kratko stane, ali baš sve.
I da, za to vrijeme, nitko ništa ne treba, nitko ništa od nikoga ne traži.
I da nitko nikome nije dužan.
Da svi zastanemo i razmislimo što želimo bez da nam itko smeta, da shvatimo što nam je važno.
Samo par dana, da se presložimo, preselimo, pročistimo, premjestimo gdje želimo biti.
Pa da krenemo dalje, drugačiji i bolji.
Ponekad poželim da ovaj vrtlog u mojoj glavi samo malo uspori, da se slike malo razdvoje i izađu van. Crno-bijele, šarene, mutne, teške i smiješne.
Previše zgrada, parkirališta i dvorišta, previše zelenila, kamenja i zemlje.
Previše ljudi luta mojim mislima.
Previše je slika, trebam mjesta za nove.
Možda ni ne trebam biti bolestan, možda samo treba usporiti, otvoriti izlaz i pustiti sve što želi da izađe van.
Samo par dana.
Nije to tako teško…
