Jedva sam se jutros probudio. Glava puna kamenja pritiskala mi je misli težinom svijetlo plavog aviona i hladnoćom smrznutog parkinga.
Kažeš “Ajmo natrag”, a ja samo šutim i ne znam što bih rekao.
Ni tebi, ni sebi, ni u sebi. Samo težina i hladnoća.
Što smo mi bez Zagreba?
A što je Zagreb bez Adventa?
Kako otići kući kad se upale svjetla i završi tulum?
Kad vidiš hrpe smeća i oči natečene od alkohola? I bore od briga oko očiju?
Kao kad se nakon vikenda vratiš na posao među neke svoje ljude i u neki svoj kutak, ali i dalje misliš na večer prije, Elemental, Matoša, Gradec, Vintage, Knežiju, Špansko, Sesvete, Križanićevu, Prečko, Savicu ili Dugave. Ili fritule, jebaj ga.
Zbilja, što je Zagreb bez Adventa?
I sjedim tako u sobi.
Roje mi se mozgom nepoznate misli. Slova mi plešu u glavi kao milijuni mjehurića u staklenoj kugli punoj vode.
I prilično sam sretan, ali ne i zadivljen, novi svijet je vani i ja ga ne razumijem. Tisuće na ulicama, a nikoga ne poznajem.
Mislim da vidim nekog svojeg pa mašem, vičem, ali to sam samo ja.
I često mislim da svoju mamu ne viđam dovoljno, ali njezino me lice uvijek gleda izdaleka.
Onda razmišljam o Adventu i zašto kažu je Zagreb onda najljepši.
Meni je najljepši u rano jutro na praznoj jarunskoj cesti. Tih i čist. Zdrav.
Pa pomislim da svog tatu ne čujem dovoljno često, a uvijek mu imam nešto za reći.
I onda sam opet jak, pa slab, pa sretan, pa tužan. Zbunjen. Šutljiv.
Zbilja znam biti šutljiv.
I nekad su dani kao sati, a sati kao dani, ne znam što mi je gore. I sve se ulice čine iste, i svi se gradovi čine isti, a ja kao da nigdje nisam kod kuće.
I onda opet vozim satima nadajući se da ću negdje stići. Negdje gdje je toplije, malo veselije i bliže.
Želim tamo stići dok sam još mlad.
Vrijeme Za Mene 